Bez obzira što vrijeme prolazi neke stvari koje su se desile Hrvatima Travnika u prošlom ratu koji je vođen u Bosni i Hercegovini ipak ne možemo zaboraviti.
Ovo je samo podsjećanje na činjenice i ono što se stvarno dešavalo, a koje ni nakon evo već 30 godine izgleda i dalje ne zanima naše pravosuđe.
Radi podsjećanja. U proljeće 1993. godine rat u Bosni i Hecegovini je bio u punom jeku, a u Travniku situacija je bila izuzetno složena.
Sve do tada HVO i Armija R BiH, koliko toliko su zajednički nastupali u borbi protiv srpskih snaga koje su već zauzele dijelove općine.
U Bosni i Hercegovini pa tako i u Travniku, Hrvati su se prvi organizirali u pripremi obrane Bosne i Hercegovine te se suprotstavili dolasku “JNA” u Travnik. Bez zadrške i kalkulacija, javno stavivši do znanja svima da su spremi boriti se za svoj opstanak i ostanka u Bosni i Hercegovini pa tako se pripremali za oružani otpor i sl. jer je bilo jasno kao dan da će rata biti.
Dok su se Hrvati u Travniku pripremali za obranu i protivili dolasku tzv. “JNA” koja se povlačila iz Hrvatske i Slovenije, veliki broj nekih drugih su kruhom i solju krajem ljeta 1991. godine dočekivali iste one koji će se kasnije svom snagom obrušiti na naš grad i općinu.
Hrvati s početkom jeseni 1991. godine intenzivirali pripreme za obranu svoje općine i grada od “JNA” i Vojske Republike Srpske. U to doba muslimansko-bošnjačko političko vodstvo u Travniku nije imalo jasan stav ili to barem nisu javno iskazivali po pitanju dešavanja u Bosni i Hercegovini pa tako i Travniku. To političko vodstvo je od samog početka pokazalo da će voditi dvostruku politiku, jednu za međunarodnu javnost, a drugu sasvim suprotno načelima na kojima jedino i može postojati Bosna i Hercegovina kao država.
Tek formiranjem Armije R BiH u proljeće 1992. godine moglo se nadati koliko toliko zajedničkom otporu prema apetitima Vojske Republike Srpske i njihovog političkog vodstva. S
Međutim već u ljeto te godine u redove te Armije R BiH pod maskom humanitarnih radnika, pristiže veliki broj osoba iz arapskih i drugih islamskih zemalja-mudžahedini. O kakvim se ljudima i njihovoj ideologiji radi, najbolje se moglo vidjeti kroz dešavanja u Siriji, Iraku, Libiji i drugim arapskim zemljama, kao i teroritistčkim aktima islamista diljem svijeta.
Bili su to i jesu (ne)ljudi koje nije zanimalo nacionalno opredjeljenje stanovnika Bosne i Hercegovine, već isključivo vjerska pripadnost. Njima nacija ništa nije značila, već vjera i progon drugih koji nisu njihove (islamske) vjere.
Takve je muslimansko-bošnjačko političko rukovodstvo prihvatilo u svoje redove i samim tim bitno utjecalo na obilježje sukoba u Bosni i Hercegovini koji je s te njihove strane imao itekako vjerski karakter.
Ispostavilo se da se ta “Armija” pripremala za sukob sa HVO-om i čini se da je to zaista dobro i uradila.
Tako će bar pokazati kasnija događanja. U Travniku je već te 1992.g. počelo s incidentima koji su intenzivirani početkom naredne godine.
Travanj mjesec 1993. godine je vrijeme kada se konačno uvidjelo da je neizbježan sukob između HVO-a kao samoorganizirane vojne formacije domicilnog pretežito hrvatskog stanovništva s jedne strane, te Armije R BiH i njihovih novopridošlih pomagača isključivo islamista s druge strane.
To je mjesec koga se Hrvati Travnika s tugom prisjećaju jer evocira bolne uspomene na tragična zbivanja. To je nešto što se ne može niti smije zaboraviti. Bio bi to grijeh.
Poslije višemjesečne napete situacije u Travniku, sporadičnih oružanih incidenata između gore navedenih vojnih formacija i ubojstava Hrvata koja su se do tada desila, bilo je evidentno da prijeti potpuni sukob vojnih formacija hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda.
Treba napomenuti da su pripadnici Armije R BiH do tada već ubili zapovjednika «Travničke brigade HVO» pok. Ivicu Stojaka i to, mučki s leđa, u automobilu na istočnom izlazu iz grada 50-ak metara prije mosta na rijeci Lašvi (20.10.1992.g.), a tom prilikom teško u glavu ranili tada pomoćnika mu za sigurnost Zvonku Gašu. Poslije toga, 17.03.1993. g. na raskrižju puta u Docu na/L za Guču Goru ubijena su dva pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević samo zato što su bili u odorama HVO-a. O tom ubojstvu ppostoji zapisnik o očevidu od strane Općinskog suda u Travniku u kome je detaljno opisan način svirepe egzekucije ove dvojice mladića.
Međutim, tek travanj 1993.g. je bio mjesec koji je nagovijestio predstojeći križni put i stradanje travničkih Hrvata.
Podsjećanja radi, u travnju 1993.g. dogodilo se sljedeće: šestog dana tog mjeseca u stanu u gradu, mučki je ubijen mladi pripadnik HVO-a Dario Meljančić.
Uoči Uskrsa, 09.04.1993.g. u Travniku su skinute i zapaljene sve zastave hrvatskog naroda koje su u gradu bile izvješene povodom tog blagdana. I ne samo to. Tog dana uvečer više od 40 uglednih Hrvata uhapšeni su u svojim stanovima, kućama ili na ulici. Bila je to prava hajka – lov na Hrvate.
Svi oni su nakon toga zatvoreni i maltretirani u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi sadašnjoj turističkoj atrakciji Travnika.
Nedugo nakon toga, 20.04.1993. godine “u po bijela dana”, u svom stanu, u centru grada kroz zatvorena ulazna vrata stana ubijena je umirovljenica Danica Gašo, supruga od ranjenog Zvonke.
Jedan za kojeg se sumnjalo da je sudjelovao u ubojstvu u međuvremenu je umro.
Pitamo se šta je radilo tužiteljstvo na rasvjetljenju ovih kaznenih djela koja su se desila u samom centru grada? Ništa i opet ništa!!!.
Šta je razlog tome? Možda te žrtve njima nisu vrijedne truda, nedostatak empatije, kuraži, jednostavno žrtve nisu nacionalno interesantne ili ko zna šta drugo.
Nakon ovakvih incidenata, nije trebalo dugo čekati da se dogodi i prvi masovni zločin koji će postrojbe Armije R BiH počiniti nad hrvatskim življem u Travniku.
Prvi takav zločin dogodio se u subotu, 24.04.1993.g. u malom hrvatskom selu Miletići u neposrednoj blizini Mehurića. To je bilo selo (jer ga više nema) od svega 10-ak kuća i par desetina žitelja, koje u vojnom ili bilo kojem drugom smislu nije predstavljalo nikakvu opasnost po postrojbe Armije R BiH, muslimasko-bošnjačko stanovništvo ili bilo koga drugog. U tom selu nije bilo nikoga drugog osim domicilnog stanovništva, isključivo civila.
To je malo hrvatsko selo okruženo s daleko većim selima nastanjenih isključivo muslimanima-Bošnjacima.
Jedno takvo nebranjeno selo bilo je cilj, ničim izazvanog napada od strane lokalne postrojbe Armije R BiH.
Tada je na svirep način ubijeno pet mještana civila i to: Franjo, Stipo, Vlado i Tihomir Pavlović, sve rođaci te Anto Petrović. Uz to dvojica od njih petorice bili su pripadnici vjerske sekte koji ni pod koju cijenu nisu htjeli uzeti oružje u ruke.
To su bili dvadesetogodišnjaci Vlado i Tihomir Pavlović.
Svi ostali mještani, njih 30-tak muškarci i žene, stari, mladi i djeca, odvedeni su i zatočeni u logoru u Mehuriću, kroz koji je kasnije prošlo još preko dvije stotine drugih hrvatskih civila, uključujući i novorođenčad.
Taj zločin nad mještanima Miletića bio je samo nagovještaj puno težih stradanja travničkih Hrvata u narednim mjesecima, te za njih, teške 1993. godine.
Od tada je prošlo sada evo 30 godina. Ali sjećanja su još živa.
Trebalo bi da su bar neki počinitelji zločina procesuirani. Međutim to nije tako. Za ovaj zločin nema interesa da se bar istraži i pokušaju identificirati počinitelji. Nevjerojatna je ignorancija od strane organa gonjenja ovog i drugih očitih zločina. Kao da se ništa nije dogodilo
Ubijeni su nevini ljudi, a svi ostali iz svojih domova odvedeni u zatočeništvo i protjerani. Zlostavljani. Njihovi domovi su prvo sustavno i temeljito opljačkani, a potom srušeni i spaljeni. Ruševine i dan danas svjedoče.
Koliko li je samo to kaznenih djela i to onih najtežih!!!
Počinitelji su do tad već imali slično iskustvo sa srpskim selom Orlice iznad Mehurića, koje je potpuno spaljeno i srušeno skoro godinu dana ranije.
Nema potrebe napominjati da u Miletićima, ni sada, 30 godina ili već više od četvrt stoljeća poslije nema više niti jednog Hrvata.
Za ovaj zločin, ali i još druge, teže zločine nad travničkim Hrvatima još nitko nije odgovarao. Baš nitko!!! Pitamo se zašto? Kako shvatiti nezainteresiranost onih koji su dužni provoditi zakon? Što rade tužitelji? Kako to da ih to ne zanima!!! Kako ih pozvati da rade svoj posao? Pa zar ih treba podsjećati što i sami znaju? To im je posao i za to su plaćeni. . Ovo jednostavno nikada nije bilo niti je sada u fokusu zanimanja onih kojima je to posao.
Zar je tako teško to istražiti. Nije to bila neka neorganizirana grupa nepoznatih osoba, već je neko dao zapovjed za akciju. Pa ti počinitelji su pripadnici određenih vojnih formacija, raspoređeni u neke vodove, čete, bataljon, neku brigadu čija je to zona odgovornosti. Valjda se zna tko su bili u to doba zapovjednici. Za početak, eto svjedoka. Zar je to tako teško?
Koliko li je samo obilježja kaznenih djela u navedenim događanjima od nepoštivanja nepovredivosti doma, tjelesnih ozljeda, otmice, ubojstava, oduzimanja tuđe pokretne stvari, oštećenja i rušenja vjerskih objekata do ratnih zločina protiv čovječnosti, civilnog stanovništva, ranjenika i ratnih zarobljenika. Toliko je elemenata desetina kaznenih djela koja su se itekako mogla istraživati. Zar to nije: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Povrede zakona ili običaja rata. Ili kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme rata. Ili bar protupravno lišavanje slobode. Obilježja ovih kaznenih djela u potpunosti se podudaraju sa naprijed opisanim.
Ovo samo radi podsjećanja na nevine žrtve i doprinos istini o dešavanjima u proteklom ratu na prostoru općine Travnik kao dijelu Bosne i Hercegovine.
Ponedjeljak, 24. travnja 2023. godine
