Sveučilište u Mostaru kao javna visokoškolska ustanova sa zajamčenom autonomijom svoga djelovanja ima punu odgovornost prema društvenoj zajednici. Nažalost, ta odgovornost u posljednjih petnaestak godina nije pokazana na način koji bi zadovoljio najosnovnije interese i potrebe ne samo društvene zajednice u Mostaru i Hercegovačko-neretvanskoj županiji nego u cijeloj Bosni i Hercegovini i šire, posebno u krajevima gdje pretežno žive Hrvati koji su se u najvećem broju obrazovali na ovoj ustanovi. O odgovornosti prema interesima gospodarskog sektora a posebno prema akademskim i znanstveno-istraživačkim potrebama, gotovo da je izlišno govoriti.
Iako je cijelo okruženje u sektoru visokog obrazovanja u BiH koje utječe na rad Sveučilišta u Mostaru, u političkom, zakonodavno-pravnom, financijskom i svakom drugom smislu, uglavnom neuređeno, nedovoljno kvalitetno i kadrovski podkapacitirano za potrebe razvoja složenog sustava što bi zahtijevao razvoj ambicioznog i ozbiljnog sveučilišta, to nikako nije i ne smije biti alibi za dugogodišnje promašaje u upravljanju, neuspjehe u razvoju i izostanak vrhunskih rezultata, kad se uzmu u obzir i prednosti i benefiti koje Sveučilište u Mostaru kao privilegirana ustanova uživa.
Kao jedina javna visokoobrazovna ustanova na hrvatskom jeziku u BiH Sveučilište u Mostaru je privilegirano po brojnim osnovama kao ustanova važna za opstanak i razvitak hrvatskoga naroda u BiH, posebno uzimajući u obzir činjenicu stalne potpore iz susjedne Republike Hrvatske, a što se prvenstveno odnosi na financijska, kadrovska i statusna pitanja. Nažalost, rezultati višegodišnjeg upumpavanja novca u milijunskim iznosima, zatim strateške potpore zamišljenom razvoju u poticanju i otvaranju novih studijskih programa s osiguravanjem pratećih kadrova, i brojnih drugih oblika potpore, iako se nerijetko prikazuju kao pomoć Hrvatima u BiH, realno nisu opipljivi niti vidljivi na terenu. Uglavnom se svode na različite oblike potpore koje koristi uski krug pojedinaca koji donose ključne odluke a onda posljedično i prateći establišment koji se uključuje u formalno upravljanje Sveučilištem u Mostaru i njegovim sastavnicama.
Na temelju svega navedenoga, bilo bi neodgovorno ako ne bismo postavili sljedeća pitanja: Zašto Sveučilište u Mostaru nije dovoljno transparentno u svom djelovanju, posebno kad su u pitanju financije, akademska etika, korupcija kroz mogućnosti napredovanja u zvanjima i brojna druga važna pitanja, čak niti prema svojim vlastitim djelatnicima, a kamoli prema široj javnosti? Zašto se ne omogućuje potpuni uvid u akademsko i financijsko poslovanje jedne takve javne ustanove, kao što je slučaj s drugim javnim visokim učilištima u BiH, da se na lako dostupan način obznane i objave svi prihodi i svi rashodi, uključujući materijalne troškove i plaće, posebno onih koji su na povjerenim dužnostima i koji bi trebali polagati račune za uspjeh rada jedne tako složene i zahtjevne ustanove kakvo je Sveučilište u Mostaru, a koja se u najvećoj mjeri financira iz javnih proračuna? Osim toga, je li današnja pozicija Sveučilišta u Mostaru ispunila nade i očekivanja generacija i generacija uglednih akademika, profesora, znanstvenika koji danas više nisu s nama a koji su desetljećima ulagali svoj trud i svoje vizije u razvoj ove ustanove? Zašto su gotovo dvostruko veće plaće djelatnicima na nekim drugim javnim visokim učilištima u BiH nego na Sveučilištu u Mostaru? Zašto se na različite načine sabotira mogućnost i pravo sindikalnog organiziranja djelatnika Sveučilišta u Mostaru koji traže svoja prava i odgovore na pitanja o poslovanju ove javne ustanove? Zašto Sveučilište u Mostaru nije ni među prvih pet u Bosni i Hercegovini, ako gledamo relevantne svjetske liste, po akademskim, znanstveno-istraživačkim i projektnim postignućima? Zašto na stranicama Sveučilišta stoji da na njemu studira 12 tisuća studenata kad je realna brojka studenata gotovo prepolovljena u odnosu na to? Zašto na Sveučilištu u Mostaru imamo pojedine studije i katedre na kojima je formalno zaposlena jedna ili nijedna osoba iz struke unutar koje se studiji odvijaju, a glavnina kadra dolazi izvan Sveučilišta? Zašto Sveučilište u Mostaru nije u protekla tri desetljeća sustavno i uspješno razvijalo dovoljno vlastitih kadrova, i u nastavnom i u znanstveno-istraživačkom smislu? Na koji način postojeći osnivači Sveučilišta u Mostaru, a to su pet općinskih vijeća i tri županijske skupštine, obavljaju upravljačke funkcije i vrše nadzor nad ustanovom koju su osnovali? Zašto već dvanaest godina nije provedena zakonska odredba kojom je predviđeno da će se posebnim aktom regulirati pitanje preuzimanje pripadajućih osnivačkih i suosnivačkih prava nad Sveučilištem u Mostaru od strane Županije Hercegovačko-Neretvanske?
Pitanja se sama nameću, redaju se u nedogled, između ostaloga i zbog činjenice da su godinama gurana pod tepih, zanemarivana od strane nadležnih i odgovornih struktura, a djelatnici Sveučilišta, i pogotovo studenti, nisu ostvarili znatan dio svojih prava i mogućnosti koje bi im jedna takva ustanova trebala osigurati.
Obveza je svih nas voditi računa o statusu i razvoju Sveučilišta u Mostaru dok ne postane kasno. Ključno povjerenje treba dati ljudima iznutra, djelatnicima, nastavnom i nenastavnom osoblju, da oni artikuliraju najbolje interese Sveučilišta u Mostaru, kao posebne ustanove važne za razvitak hrvatskog identiteta, kulture, gospodarstva, umjetnosti i svih ostalih dimenzija jednog društva. Naravno, ne očekujem manje ni od studenata, budućih lidera i vizionara, da i oni daju svoj doprinos i da se aktivnije uključe u razvoj svoje matične ustanove.
