Search
Close this search box.

Obilježen Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije

Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije obilježen je u Drvaru 27. srpnja 2023. godine pobožnošću križnog puta i služenjem svete mise. Tim povodom izaslanstvo HDZ 1990 predvođeno glavnim tajnikom Josipom Perkovićem, zastupnicom u Skupštini Hercegbosanske županije Marijom Šarac, predsjednikom Općinskog odbora HDZ 1990 Drvar Srećkom Divkovićem i vijećnikom u OV Drvar Berislavom Bošnjakom položilo je vijenac i zapalilo svijeće kod spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Drvaru.

Na početku misnog slavlja drvarski župnik don Davor Klečina podsjetio je na neke povijesne činjenice zbog kojih se vjernici od 2001. okupljaju svakog 27. srpnja na molitveno sabranje u Drvaru. Naime, toga dana 1941. ubijen je drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor kojeg su četnički ustanici ubili zajedno sa skupinom hodočasnika koji su se vraćali s hodočašća sv. Ani u Knin, i tako započinje stradanje ne samo drvarske župe i tamošnjih katolika, nego cijele Banjolučke biskupije pa i šire, budući da je Nestor stao na čelo od više od 600 ubijenih svećenika i Bogu posvećenih osoba Crkve u Hrvata u 2. svjetskom ratu i poraću. Istoga dana, a i sljedećih dana, započelo je posvemašnje stradanje i uništenje susjednih župa Bosanskog Grahova i Krnjeuše, te obližnjeg Boričevca u Lici, pa je samo u ove tri župe Banjolučke biskupije (Drvar, Grahovo, Krnjeuša) tih dana pobijeno više od 650 katolika, uglavnom Hrvata, mahom civila. Osim Nestora zvjerski su ubijeni i grahovski župnik don Juraj Gospodnetić te krnjeuški župnik vlč. Krešimir Barišić zajedno s trojicom sjemeništaraca. U sve tri župe su do kraja rata posvema uništene župne crkve, groblja te kuće i imovina domaćih katolika. Nakon rata Hrvatima je zabranjen povratak u te krajeve, a njihova zemlja i imovina je podijeljena lokalnom srpskom pučanstvu. Toliki razmjeri zločina nad katolicima zapadne Bosne – poštivajući i žrtvu drugih tamošnjih naroda – ne mogu se drugačije okvalificirati nego kao genocid, etnocid, kulturocid i memoricid u pravom smislu riječi, budući da su po svršetku 2. svjetskog rata Hrvati katolici bili potpuno iskorijenjeni na ogromnim prostranstvima zapadne Bosne i istočne Like, tj. na područjima koje je bilo zahvaćeno „ustankom“ iz ljeta 1941.