Povodom usvajanja i objavljivanja „Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“ u kojoj su objavljeni zaključci, stavovi i ciljevi tzv. svesrpskog Sabora, izjavu je dao predsjednik HDZ1990, gosp. Ilija Cvitanović, a prenosimo ju u cijelosti.
„Ova Deklaracija usvojena u Beogradu 8. lipnja očito ima tri ključna cilja: prvo, pokušavajući stavljati u istu ravan samostalnu državu Republiku Srbiju i bosanskohercegovački politički entitet Republiku Srpsku, pokušava prenijeti na taj politički entitet statuse i međunarodna opredjeljenja koje je Republika Srbija, kao neovisna država, odredila vođena svojim vlastitim interesima, pokušavajući time povezati međunarodnu perspektivu i političku sudbinu Republike Srbije kao suverene države s jednim političkim entitetom u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, koji nije ni samostalan, ni suveren niti može ostvarivati ili preuzimati bilo kakve međunarodne pozicije niti graditi perspektive bez unutarnjeg konsenzusa i suglasnosti nadležnih ustanova Bosne i Hercegovine; drugi očiti cilj Deklaracije je da pokuša skrenuti pozornost javnosti s poteškoća koje Republika Srbija ima s međunarodnom pozicijom Kosova i da pokuša otvoriti novi proces kojim će se bosanskohercegovački politički entitet Republika Srpska pozicionirati kao zamišljena povijesna kompenzacija za rezultate procesa osamostaljivanja Kosova, na način da se Republika Srpska pokuša označiti kao povijesna ‘srpska zemlja’ ili ‘srpski teritorij’, a što ne samo da je netočno i uvrjedljivo, nego izravno narušava odredbe Općeg okvirnog sporazuma za mir iz Daytona, poglavito čl. 10. u kojemu eksplicitno stoji navedeno da se Savezna Republika Jugoslavija (odnosno njezina pravna sljednica Republika Srbija) i Republika Bosna i Hercegovina međusobno priznaju kao suverene i neovisne države unutar svojih međunarodnih granica; i treće, tekst Deklaracije pokušava dodatno homogenizirati odnose među trenutnim političkim elitama u državi Srbiji i entitetu Republika Srpska kako bi bio osiguran prostor za moguće buduće širenje utjecaja pro-ruskih i anti-zapadnih centara i njihovih interesa, smanjujući time direktno politički kapital za pro-europske i općenito pro-zapadne vrijednosti i integracije, prema kojima je Bosna i Hercegovina temeljno usmjerena.
Iako se navedena Deklaracija poziva na odredbe Općeg okvirnog sporazuma za mir iz Daytona iz 1995. prema kojoj bi predstavnici Republike Srbije trebali uvažavati suverenost i neovisnost Bosne i Hercegovine, određene odredbe ove Deklaracije pokazuju namjere da se osim postojeće kulturne, znanstvene, gospodarske i drugih vrsta suradnje između države Srbije i bosanskohercegovačkog političkog entiteta Republika Srpska pokuša uspostaviti suradnja na međunarodnom planu, u kojemu entitet Republika Srpska niti jeste niti može biti samostalan faktor. Naslov same Deklaracije pokušava kao dominantan i legitiman cilj prikazati iskazivanje zajedničkog interesa srpskog naroda, što samo po sebi ne bi trebalo biti upitno ni problematično – dapače, uvjeren sam da svaki narod treba pronaći adekvatne okvire i instrumente za definiranje i ostvarivanje nacionalnih i političkih prava i interesa –, na jedan izrazito prozelitistički način ovako sročena Deklaracija pokušava u te interese uvesti i političke subjekte koji nadilaze interese jednog naroda, kroz sintagme poput „pravo na okupljanje, sabiranje i saborno delovanje srpskog naroda i svih građana Republike Srbije i Republike Srpske“, iako ti “ostali građani”, pripadnici drugih naroda, ničim nisu dali legitimitet da se uvode u koncepte kojima ovakva Deklaracija služi.
Ako je cilj autorima Deklaracije bio, a po svemu sudeći jeste, pokušati dati opravdanje za koncept tzv. “Srpskog sveta”, odnosno poslati poruku da će se takav izraz narodnog jedinstva ostvarivati na načine kojima će u budućnosti moći otvoriti prostor da se pretoči u bilo kakav oblik državnog jedinstva, ova Deklaracija je apsolutni i potpuni promašaj. Srbija nikad nije bila niti će biti suverena država na području zapadno od Drine. U samoj Deklaraciji puno je elemenata koji zaslužuju detaljniju analizu, s obzirom na očitovanje političkih ciljeva, ali neki su potpuno nedvosmisleni i jasni, poput navođenja da su, kako piše, Republika Srbija i Republika Srpska, kao teritorije koje su naseljene većinskim srpskim stanovništvom zamišljeni da budu okosnica „srpskog okupljanja u sadašnjem trenutku i u budućnosti“. Očita je, dakle, namjera da se ono što je započeto ratovima prije više od tri desetljeća danas pokušava nastaviti drugim sredstvima. Naime, kao što su srpske političke elite devedesetih godina prošlog stoljeća bile u zabludi da će agresijom, vojnim operacijama i nasilnim putem ostvariti ideje povezivanja i proširenja zamišljenog teritorija na štetu nekoliko drugih država i naroda, prvenstveno Hrvatske i Bosne i Hercegovine, na druge načine i dan danas prema Crnoj Gori, a što je završilo kao potpuni fijasko i presuđena povijesna i međunarodna sramota tadašnjih režima, tako je i politika tzv. „Srpskog sveta“, koja se oslikava u zaključcima, stavovima i ciljevima navedene Deklaracije, potpuni promašaj i nema nikakvih izgleda da pridonese izgradnji povjerenja i uspostavi boljih odnosa među državama i narodima u okruženju. Bolju budućnost treba graditi na potpuno drugačijim temeljima i pristupima.“
